Vrijeme je da oni mene pouče nekim štosevima
Zato što Filip na cesti glumi da nema ruke, neka žena me naziva životinjom. Jednostavno ne mogu pobijediti…
Stalno djecu pokušavamo naučiti pristojnosti za stolom. Nije to lak posao. Nekidan su bili sumnjivo mirni za doručkom, kad Filip odjednom ustane, primi se za uho i kaže: Tata, stiže ti telefaks! Jeo je slanac koji je jezikom vješto oblikovao tako da mu je počeo polako izlaziti na usta, baš poput papira. Inače bi dobio jezikovu juhu, ali je to tako dobro izveo da sam ga skoro pohvalio. Jedino mi nije jasno gdje je on uopće vidio telefaks.
Voli glumatati oduvijek, pa mi je osim za stolom neugodnosti znao priređivati i na cesti. Išli smo iz vrtića, a on je trčkarao oko mene, pa sam se bojao da ne izleti na cestu. Nakon nekoliko upozorenja izgubio sam živce i izderao se: Daj mi ruku, dobit ćeš ti svoje! Snimio je gospođu koja nas je u prolazu promatrala, sakrio je šake u jaknu, pružio prema meni rukave koji su visjeli i nježnim glasićem zavapio: Ali tata, pa znaš da ja nemam ručice. Neću zaboraviti izraz lica i komentar prolaznice: Životinjo! Ali gospođo, pa mali se šalio…
Filipe, pokaži ruke, sunce ti žarko! Ali, bilo je kasno. Gospođa je otišla, a Filip se zadovoljno hihotao i pristojno mi dao ruku. Šaljemo ih u školu da od starijih nešto nauče, a zapravo bi oni nas trebali podučiti nekim štosevima. Makar su još mali, trebali bismo kojiput poslušati i njihov savjet.
Ako te na poslu gnjave, oni predlažu – reci im da su glupi i daj otkaz, ako nemaš novca – plati karticom, ako nemaš karticu – ukradi iz banke, ako te uhvate – obećaj da ćeš se popraviti. Možda upali, ionako mi žena zna reći da sam djetinjast.
