Samoborsko gorje
Samoborsko gorje je planinski sustav uz donju obalu rijeke Save koji s Medvednicom rijeci tvori vrata na njezinu izlazu u široku posavsku ravnicu. Ime je dobilo po gradiću Samoboru u njegovom podnožju. Samoborsko gorje je teško odijeliti od Žumberačke gore, jer skupa s njom Samoborsko gorje čini dobro izraženu orografsku cjelinu između Save i njezinih pritoka Krke i Kupe. U geografskom smislu je Samoborsko gorje zapravo samo dio Žumberačke gore, odnosno njezin nastavak.
Po svom položaju je to prijelazno područje između Alpa i Dinarida, zbog čega obiluje raznolikim obilježjima. Strmi oblici i oštre konture alpskoga su oblika, dok kraške pojave kao što su ponikve, špilje i ponori pripadaju dinarskom obilježju. U izdizanju gorja su sudjelovale tektonske sile čemu svjedoče termalna vrela uzduž rasjednih pukotina (šmidhenovo i Svetojansko). Kredne naslage osobito su zanimljive zbog mnoštva okamina, dok je od ruda i minerala vrijedno spomenuti da su nađeni tragovi zlata uprskani u kremen u dolini potoka Ludvića, no nedovoljne za iskorištavanje. Rudnim je blagom znatno bogatija Rudarska draga, u kojoj su se nekoć davno kopali bakar, sadra i olovni sjajnik.
Gorje je bogato vegetacijom, osobito livadama i šumama koje su jako stradale, što od talionica koje su se koristile drvom, što od sječe na koju su poslije prvog svjetskog rata banke dobile pravo. Posljedice prekomjernih sječa su vrlo strme, slikovite, no gospodarski bezvrijedne travnate padine u okolici Oštrca, Japetića i Noršić Sela. Biljni svijet Samoborskog gorja se odlikuje ne samo bogatstvom, već i mnogim rijetkim vrstama,kao što su: pasji zub, bijeli bun, blagajev likovac i božikovina, no svakako najzanimljiviji je alpski kukcožderac na Oštrcu.
U spletu brojnih kosa i vrhova vrlo je teško odrediti osnovni smjer pružanja gorja. Jedino je uočljivo da razvodnica ima smjer istok – zapad, da je bliže južnom rubu, te da su iz tog razloga južne padine strmije od sjevernih. Područje gorja sjevernije od razvodnog hrpta je ne samo prostranije, već je i izvanredno rasčlanjeno duboko usječenim potočnim koritima. Na sam reljef gorja najviše su utjecali potoci Lipovečka i Rudarska Gradna koji su svojim koritima zapravo podijelili gorje na tri izražene skupine: Oštrc, Japetić i Plešivicu.
Oštrc (752m)
Skupina Oštrca čini središnji dio Samoborskog gorja. Slično kao i susjedna mu Plešivica, ima oštar greben, ali se od nje razlikuje po tome što su joj vrhovi prekrivene travom i omogućuje široke vidike. Strmim stranama i mjestimično stjenovitim grebenom daje dojam znatno veće visine. Najveća specifičnost Oštrca i njegov najljepši ukras je svakako bogatstvo proljetne flore i neke vrlo rijetke, zakonom zaštičene, biljke (blagajev likovac – Daphe blagayana Freyer, božikovina – Ilex aquifolium, zimzeleni krestušac – Polygala chamaebuxus Bernh, narančasti ljiljan – Lilium carniolicum, širokolisna veprina – Ruscus hypoglossum L., lovorasti likovac – Daphne laureola i dr.).
