Imitiram svog bivšeg zapovjednika iz JNA ne bih li djeci utjerao strah u kosti. Uzalud
Pitam se kako današnju djecu, bombardiranu pažnjom, naučiti disciplini?
Svakom je roditelju drago kad čuje da mu je dijete dobro odgojeno. I meni se to povremeno dogodi, ali još uvijek nisam odgonetnuo – kako, usprkos našem odgoju, nisu postali razmaženi divljaci? Da stvar bude gora, kažu da bake dodatno razmaze djecu. Ovo ljeto moji provode s čak dvije, a tu je i djed kojega klinci naprosto obožavaju.
Još su im davno napisali nevještim rukopisom: “Dragi dedo i baka, mi vas jako volimo jer nam stalno kupovate stvari!” Pa kako ste mogli napisati takvu materijalističku poruku, pitam ih danas. Pa kaj hoćeš, vele genijalci, rekli smo da ih volimo.
Pitam se kako su nakon sveg tog maženja ispali normalni? Kako današnju djecu, stalno bombardiranu pretjeranom pažnjom, naučiti disciplini? Mi koji smo bili u vojsci, vjerujući da je to dobro za njih, nastojimo im usaditi barem osnovne zapovijedi, kao običaj uvesti jutarnje postrojavanje i dizanje državne zastave, osobnu higijenu, istresanje ćebadi (pospremanje sobe) i ostale elementarne stvari u životu.
No, sva ta vojna logistika na kraju se okrene protivnas samih. Ne bih li im dočarao barem nekakav stres, namršten i ljut pokušavao sam imitirati zapovjednike jedne bivše vojske i derao se iz svega glasa: Gde vam je, bre, oprema pre odlaska na plažu? Kakva oprema, tata? Pa, zna se – IKOM – igla, konac, ogledalo, maramica, sunce li vam žarko!!! Pogledaju se, pa prasnu u smijeh.
Jednostavno ih ne mogu uplašiti. Ovi moji su izgubljen slučaj.
