Povijest se ponavlja: moj sin želi biti smetlar
I ja sam sanjao o smetlarskom kamionu. Ali, kunem se, nisam mu to ja utuvio u glavu
Filip je nekidan svečano izjavio da želi postati smetlar. Inače bih se samo nasmijao na njegovu foru, ali cijela je priča pomalo čudna. Naime, i ja sam kao klinac govorio da ću postati smetlar. Bilo mi je nevjerojatno da netko dobije prekrasni narančasti bicikl s kantom, cijeli se dan vozi s drugim dečkima i još za to dobije plaću. Ako u poslu budem dobar, mislio sam, možda me unaprijede, pa mi daju da se vozim na papučici smetlarskog kamiona.
Znanstvenici kažu da nije dobro svoje neostvarene snove u obliku pritiska prenositi na djecu kako bi ostvarila naše ambicije. časne mi riječi – nisam svog sina ni na koji način prisiljavao na takvu odluku. čak je mami rekao – znaš, gledao sam danas tetu čistačicu, pa mislim da i ja uskoro (ide u prvi razred) moram početi zarađivati, a ako budem imao peticu, možda ću se čak voziti na smetlarskom kamionu. Požalio sam se prijateljima na ambicije svog nasljednika i svi me tješe da bih, imajući u vidu današnji pogled na svijet novih generacija, trebao biti sretan što Filip želi raditi bilo što.
Kad bolje promislim, još kao petogodišnjak jednog se jutra probudio plačući da su mu počele rasti dlačice, što znači da će brzo postati odrastao, a još nema ni posao, ni kuću ni – ženu! Pa gdje ću je dovesti kada dijelim sobu sa sestrom, pitao me brišući suze. Morao sam mu obećati da će u slučaju ženidbe tata naći rješenje. Ma, imaju pravo – treba im dopustiti da sami izaberu.
