Filip ide na operaciju, ja paničarim, a fakin hladan kao špricer
U strahu za djecu ja postajem toliko rastresen da radim neviđene gluposti
Vjerojatno najgora stvar za roditelje su dječje bolesti i ozljede, pogotovo ako dijete, ne daj bože, mora u bolnicu. Danima sam smišljao kako Filipu objasniti da mora ići na operaciju mandula. Konačno sam skupio hrabrost i počeo okolišati: “Znaš, Filipe, u vezi s tvojim problemima s grlom…”
Filip digne dlan i prekine me, kao i obično kad kompliciram: “Kaj, hoćeš mi reć za bolnicu? O tome sve znam. Prvo će mi stavit masku koja će me zagušit, onda će mi izvadit mandule i na kraju ću dobit šamar da se probudim. Nije to niš posebno, već mi je dedo sve objasnio”.
Nevjerojatna sposobnost neutralizacije stresnih situacija koju imaju klinci čuva male fakine od problema koje imamo mi stari paničari. Ja, naime, u pretjeranom strahu za djecu postajem toliko rastresen da sam svojedobno umjesto kapi za želudac popio – aromatični osvježivač prostora.
Žena je otrčala u apoteku i kupila mi aktivni ugljen protiv trovanja. Onda sam umjesto kapi za oko uspio uzeti bočicu s alkoholom. Nakon urlikanja i hladnog tuša na oku, žena je morala trčati u drugu apoteku jer kako objasniti magistri da je muž ponovno imao tako glupu nezgodu.
Napokon smo udomili psa iz azila: labradoricu Noru koja ima upalu oka, pa je dobila kremu. I Filip ima upalu oka, i njega treba mazati. Nisam zamjerio svojoj mami kad me zamolila: “Nemoj samo Filipu namazati oko psećom kremom!” “Neću, nisam blesav”, odgovorih glumeći mirnoću.
