Nobel bi se morao dijeliti i roditeljima
Djeca ne samo da izbjegavaju svoje obveze i prave se luda nego se još i usavršavaju u toj kategoriji svake školske godine
Ne znam zašto ne postoji Nobelova nagrada u kategoriji vraćanja djece u ritam školskih obaveza nakon ljetnih praznika. Prema tom izazovu obično pisanje književnog djela, dosadno otkrivanje zakona prirode ili nekakav doprinos za mir u svijetu čine mi se banalnim. Naša djeca ne samo da izbjegavaju obaveze i prave se ludi, nego se svake godine u tome usavršavaju.
Nije mi jasno zašto vojska ne izučava njihove trikove koje koriste kada ih se pokuša ispitivati što je bilo u školi i kakvu zadaću su dobili. Ne možeš od njih saznati niti što su imali za ručak u školi. Filip uvijek ko iz topa odgovara: “Imali smo juhu, krumpir i meso”. Ma daj, pa to ste imali cijelu prošlu godinu. A da ni ne trepne, kaže: “Pa, velim vam da je hrana jednolična”. Također tvrdi da na matematici broje kocke iz kompleta Lego Star Wars i da za zadaću mora vježbati njihovo sastavljanje, a Petra ozbiljno prepričava da su u školi prvo “brijali”, a onda “čilali”. Pa dobro što ste to čitali, pitam naivno. Naravno, slijedi kolutanje očima i zgražanje kako ne znam što znači “čilati”.
Sva sreća pa imaju majku. Kad ona podigne glas Filip odmah sjeda za stol i počinje pisati, Petra se hvata knjige, a pas spusti uši i pobjegne u svoju košaru. Moj jedini ponos i situacija u kojoj su me se pomalo bojali bili su prijenosi nogometnih utakmica. Tada iz mene počinje izlaziti ono najgore. No, utakmice hrvatske nogometne reprezentacije i tu su iluziju razbile. “Mama, mama, pogledaj tatu, inače se onak’ strašno dere, a sad je crven u licu i samo cvili, baš je smiješan.”
