Tata ne živciraj se – to je samo posao
Možda bi trebali ozbiljnije slušati svoju djecu, pomiriti se sa njihovom istinom, pa će i nama biti lakše
Opći trend iživljavanja poslodavaca nad zaposlenicima gledaju iz svog kuta i naša djeca. A tu je i ta kriza. Filip je zove “griza” i misli da je to nešto jestivo. Ipak, kada smo nakon dolaska s posla nervozni i ljuti neprocjenjiva je dječja sposobnost recikliranja stresa i negativnih emocija. Dođu, zagrle te i kažu – opet su te ljutili oni “dubili” (Filipov izraz za zločeste ljude). Nemoj više ići na posao. Pa od čega ćemo živjeti, kažem, istovremeno misleći kako dijete zapravo predlaže najlogičnije riješenje? Eeee, nemaš ti pojma tata ko’lke ja imam novce u svojoj kasici.
Sa svojih šest godina Petra se čudila kako je moguće da se ljudi besplatno voze u lijepim panoramskim staklenim liftovima poslovne zgrade i još za to dobiju plaću. Kada je to slučajno čuo vlasnik jedne velike kompanije komentirao je da ozbiljno razmišlja o naplati korištenja liftova zaposlenicima.
Zanimljiv je i odnos naše balavurdije prema imovini. Filipe, ostavio si svoj PSP na kiši, pokvarit će se i što ćeš onda. Nema veze, kupil buš mi novi. Pa, nemamo novaca. Pa, onda ću se igrat s nečim drugim, a možeš mi kupit i još Legića. Za njih stvarno nema neriješivih problema.
Jedan dio dječjeg shvaćanja očekivano je naivan i dobronamjeran (razbit ću kasicu), a drugi dio koji se vjerojatno tiče njihove razvijene emocionalne inteligencije, često dovodi do nevjerojatno jednostavnih i točnih zaključaka.
Filip me pita – Ne misliš tata da je tvoj gazda na tom tvom poslu malo glup? Iako naizgled naivna, djeca često pogode u srž problema. Možda bi ih trebali ozbiljnije slušati, pomiriti se sa stvarnošću, pa će i nama biti lakše.
