Možda sam lud, ali želim koordinate svog djeteta
Dodjelio sam djeci Motorole. Tjerao sam ih da mi se javljaju kao Soko1 i Soko2
Dok sam živ neću zaboraviti osjećaj užasa kada smo došli po Filipa u vrtić i gdje su nam rekli da ga nema i da ga je odveo neki gospodin koji je rekao da je njegov tata. Æena mi je gotovo doživjela živčani slom, a ja sam mislio da sanjam. Filip se odjednom pojavio na školskom igralištu, ali nevjerojatni nemar prema sigurnosti djece za nas je ostao vječna tema…
Obično mi kažu da pretjerujem i svi su mi se smijali kada sam djeci dodijelio dvije Motorole. U redu, možda sam malo pretjerao kad sam od njih tražio da se služe imenima Soko 1 i Soko 2, da određena mjesta poput parka ili igrališta zovu – pozicija 1 i pozicija 2 te da na kraju poruke moraju reći “prijem”. Moju su djecu čudno gledali u parku kada su se javljali: “Tata, ovdje Soko 1, stigli smo na poziciju 2, da li si razumio, prijem!”
Na paranoju roditelja uvijek odgovara tržište, pa se stalno nude različite sprave za nadzor djece. Da mi je nekad netko rekao da će u budućnosti postojati minijaturne skrivene kamere koje nadziru djecu, ali i njihove dadilje, sustavi zvučnog i video nadzora, senzori pokreta u kolijevci i narukvice s ugrađenim uređajem koji prati dijete uz pomoć satelita, rekao bih mu da je lud. Ipak, neka vrsta sigurnosnog ludila vjerojatno je odgovor na sve veću stvarnu ugroženost klinaca u svijetu.
Shvatio sam da pretjerujem i da ih dalje ne sramotim djeci sam uzeo Motorole. Sada mi se Petra mobitelom mora redovito javiti: “Tata, ovdje Petra, provjera veze, daj mi procjenu razumljivosti!” Hm, možda ću joj ipak kupiti mobitel s GPS-om.
Ipak je čovjeku lakše kada osim ocjena pred kraj školske godine ima i – koordinate svoga djeteta.
