Drndava krntija nekad ih je veselila. Ah, nekad…
Moja mi djeca govore da brijem crnjake. Rješenje je, kažu, novi auto
Nismo mogli vjerovati da su Petrine frendice (još u trećem osnovne) točno znale u kojem je austrijskom dućanu kupljena njena nova košulja, dar od bake. Zato mi je bilo posebno drago što moji klinci ne pokazuju danas već uobičajne simptome pomodnog odnosa prema vrijednim stvarima, odjeći ili luksuznom životnom stilu.
Čak su znali tražiti da se vozimo starim Golfom koji se sav trese jer im je to bilo zabavno. No, svemu dođe kraj, pa sada ipak znam čuti: “Tata, kaj ćemo se opet sramotiti pred školom s tom krntijom?” Filip je manji i još ponekad inzistira: “Tata pliiiiz, idemo danas s drndalicom u školu!”
Razmišljam: Što se dogodilo s mojom djevojčicom koja je sa samo šest godina vikala na političare, zbog toga što mirno gledaju ljude koji kopaju po kantama za smeće i tražila da hitno nešto poduzmu?
Što reći kada školarac (na sreću, moji još nisu u toj fazi) nastavnici odbrusi da njegov mobitel vrijedi više od njezine mjesečne plaće? Ili na izjavu “Pa mi imamo veliku kuću, morali bismo imati i velik novi auto, što će nam reći ljudi?” No, što da očekujemo od djece kojoj roditelji sličnim izjavama služe kao primjer.
Kada načuju takve žalopojke, moji mi klinci obično kažu: “Tata, kaj briješ crnjake, moraš biti iniš” (da podsjetim, to im znači biti in) “i cool faca, pa mi se samo zezamo, ne moramo imati nove mobitele”.
Obično uslijedi kratka stanka, pa onda ipak: “Ali, novi auto i PSP fakat bi mogao već jednom kupiti”. Fakat nemam pojma.
