Obiteljska gospodarstva Preporučujemo

Etno kuća pod Okićem smještena je u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske i svega dvadesetak kilometara jugozapadno od Zagreba. Nalazi se u selu KLAKE, udaljenom od Samobora 8 km. U samom podnožju staroga grada Okića i na granici parka prirode Žumberak – Samoborsko gorje, posjetiteljima nudi poseban ugođaj u autentičnom ambijentu seoskog domaćinstva okićkog kraja.

Etno kuća pod Okićem posjetiteljima nudi: prezentaciju zavičajne zbirke, dječje izlete i edukativne radionice,pripremu domaće hrane za obiteljske proslave i druge vrste druženja, team building, smještaj u sobama, najam kuće, kampiranje, te iznajmljivanje prostora za prigodna druženja i sportske aktivnosti.

Okićki kraj bio je u dalekoj prošlosti jedna jedinstvena cjelina koja je obuhvaćala čitavo okićko vlastelinstvo ili imanje koje se prostiralo u trokutu između Zagreba, Samobora i Jastrebarskog. Prema novoj teritorijalnoj podjeli Republike Hrvatske, okićki kraj pripada u cijelosti Županiji zagrebačkoj. Od davnine postojale su na tom području dvije župe: Sv. Marija od Okićem i Sv. Martin pod Okićem.

Etno kuća pod Okićem nalazi se u podnožju šiljatog brda i ostataka zidina starog grada Okića. Selo Klake podijeljeno je na mnoštvo zaseoka. Etno kuća pripada zaseoku Jakopci (selo Klake) i župi Sv. Martin pod Okićem. Etno kuća zamišljena je kao zavičajna zbirka dijela kulturne baštine podokićkog kraja. Svojom građom i izloženim predmetima govori o kulturi življenja prošlih desetljeća. Izloženi predmeti smještena su u tri prostorije i podrumu : gank, kujna, hiža i pelnica. U dvorištu oko kuće na prikladan način smješteni su oruđa i ostala pomagala gospodarskog života sela. Etno kuća pripada obitelji Slakoper, čije se nastanjenje u okićkom kraju spominje već krajem 18.st. (preko 200 godina).

Više možete pogledati na web stranicama: www.etno-kuca.hr

Etno kuća pod Okićem
Podokićka 40, Klake, Samobor
Tel: + 385 1 3382 335; 098 928 8773
E-mail : marijan.slakoper@etno-kuca.hr

Preporučujemo

Samoborsko gorje je planinski sustav uz donju obalu rijeke Save koji s Medvednicom rijeci tvori vrata na njezinu izlazu u široku posavsku ravnicu. Ime je dobilo po gradiću Samoboru u njegovom podnožju. Samoborsko gorje je teško odijeliti od Žumberačke gore, jer skupa s njom Samoborsko gorje čini dobro izraženu orografsku cjelinu između Save i njezinih pritoka Krke i Kupe. U geografskom smislu je Samoborsko gorje zapravo samo dio Žumberačke gore, odnosno njezin nastavak.

Po svom položaju je to prijelazno područje između Alpa i Dinarida, zbog čega obiluje raznolikim obilježjima. Strmi oblici i oštre konture alpskoga su oblika, dok kraške pojave kao što su ponikve, špilje i ponori pripadaju dinarskom obilježju. U izdizanju gorja su sudjelovale tektonske sile čemu svjedoče termalna vrela uzduž rasjednih pukotina (šmidhenovo i Svetojansko). Kredne naslage osobito su zanimljive zbog mnoštva okamina, dok je od ruda i minerala vrijedno spomenuti da su nađeni tragovi zlata uprskani u kremen u dolini potoka Ludvića, no nedovoljne za iskorištavanje. Rudnim je blagom znatno bogatija Rudarska draga, u kojoj su se nekoć davno kopali bakar, sadra i olovni sjajnik.

Gorje je bogato vegetacijom, osobito livadama i šumama koje su jako stradale, što od talionica koje su se koristile drvom, što od sječe na koju su poslije prvog svjetskog rata banke dobile pravo. Posljedice prekomjernih sječa su vrlo strme, slikovite, no gospodarski bezvrijedne travnate padine u okolici Oštrca, Japetića i Noršić Sela. Biljni svijet Samoborskog gorja se odlikuje ne samo bogatstvom, već i mnogim rijetkim vrstama,kao što su: pasji zub, bijeli bun, blagajev likovac i božikovina, no svakako najzanimljiviji je alpski kukcožderac na Oštrcu.

U spletu brojnih kosa i vrhova vrlo je teško odrediti osnovni smjer pružanja gorja. Jedino je uočljivo da razvodnica ima smjer istok – zapad, da je bliže južnom rubu, te da su iz tog razloga južne padine strmije od sjevernih. Područje gorja sjevernije od razvodnog hrpta je ne samo prostranije, već je i izvanredno rasčlanjeno duboko usječenim potočnim koritima. Na sam reljef gorja najviše su utjecali potoci Lipovečka i Rudarska Gradna koji su svojim koritima zapravo podijelili gorje na tri izražene skupine: Oštrc, Japetić i Plešivicu.

Oštrc (752m)
Skupina Oštrca čini središnji dio Samoborskog gorja. Slično kao i susjedna mu Plešivica, ima oštar greben, ali se od nje razlikuje po tome što su joj vrhovi prekrivene travom i omogućuje široke vidike. Strmim stranama i mjestimično stjenovitim grebenom daje dojam znatno veće visine. Najveća specifičnost Oštrca i njegov najljepši ukras je svakako bogatstvo proljetne flore i neke vrlo rijetke, zakonom zaštičene, biljke (blagajev likovac – Daphe blagayana Freyer, božikovina – Ilex aquifolium, zimzeleni krestušac – Polygala chamaebuxus Bernh, narančasti ljiljan – Lilium carniolicum, širokolisna veprina – Ruscus hypoglossum L., lovorasti likovac – Daphne laureola i dr.).