Imam osjećaj da su mi djeca ispala iz Matrixa
Kad mislimo da ih nadziremo – oni nadziru nas. Dobro čitaju sva naša stanja i raspoloženja
O sigurnosti djece na internetu puno je toga već rečeno. Možemo nadzirati stranice koje dijete posjećuje, zabraniti sumnjive sadržaje, kontrolirati vrijeme za kompjutorom…
No, slaba je korist od svih zaštitnih mehanizama ako, poput mene – imate posla s prefriganim igračima koji dobro poznaju mane svog oca. Znaju da tati predvečer popusti pažnja i zakunja pred televizorom. “Tata, reci nam novu šifru za kompjutor samo da nešto pogledamo…” U polusnu sam promrmljao nekoliko riječi i ne samo da su od mene doznali novu lozinku nego se kasnije uopće nisam ničega sjećao.
Kad mislimo da ih nadziremo – oni zapravo nadziru nas. Puno bolje čitaju naša stanja i raspoloženja. Koliko ste često mislili da izgledate sasvim cool, a onda od svojih malih emotivnih detektora čuli – zašto si loše volje? Događalo mi se da me Filip iznenada zagrli i kaže – vidim da ti fali energije. Da, slatko je, ali kako to osjeti? Neki put su toliko pronicljivi da se prestrašiš. čovječe, imaju moći k’o u Matrixu.
Dječji psiholozi predlažu – TV nije dobar za njih, ali ako ga već gledaju, gledajte s njima. Neki sam dan gledajući film s njima, komentirao da mi je nešto u sceni neobično. K’o iz topa su rekli – pa svi osim glavnog glumca su kao roboti. čekaj malo, zaustavi i premotaj film – naježio sam se kako su to brzo skužili. Tješio sam se da nisam bio koncentriran.
Onda me dotuče spoznaja – pa nema više vrpce, film se ne može “premotati”. Tata, što da premotam, pa to ti je digitalno – smiju mi se. Sad me te njihove moći već malo straše.
