Grad kao muzej

Kada je nastalo prvo naselje na području današnjeg Samobora ne može se pouzdano utvrditi, jer do sada nisu nađeni pretpovijesni nalazi. No, po brežuljcima oko grada, na Stražniku, Vrhovčaku, Gradišću, pronađeni su pretpovijesni predmeti: kamene sjekire, posuđe, dijelovi oružja i alata. Nalaza iz bakrenog, brončanog i željeznog doba ima na više lokaliteta. Iz doba keltskog plemena Tauriska, od III. do I. stoljeća prije Krista, značajan je nalaz srebrnih novčića, “samoboraca”, koji su pronađeni u blizini Okića. Smatra se da je u blizini Samobora bila i kovnica tog novca. Iz rimskog doba, I. i II. stoljeće, najznačajnija je nekropola kraj Budinjaka na Žumberku, sa šezdesetak grobova iz ranocarskog razdoblja.

U XI. i XII. stoljeću samoborsko se trgovište nalazilo na cesti i granici prema Teutoniji, uz okićku utvrdu, kojoj je do 1242. godine i pripadalo. Stanovnici trgovišta već su od hercega Kolomana 1240. godine dobili povlastice i bili oslobođeni vlastelinskog gospodstva. Pozivajući se i na taj raniji privilegij, hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. dodijelio je Samoboru 1242. godine povelju slobodnog kraljevskog trgovišća. Krajem XIII. stoljeća počela je gradnja grada-tvrđave, današnji Stari grad, iznad sadašnjeg Samobora. Napušten je i zapušten krajem XVIII. stoljeća. Od XIV. stoljeća u selu Rude rade rudnici bakra, pa se razvijaju i obrti vezani uz obradu metala. U XVI. stoljeću, pak, u Samobor dolaze franjevci. Krajem XVIII. stoljeća, 1797. godine, veliki je požar progutao više od polovice kuća u Samoboru. Poslije njega podignuta je većina kuća u današnjoj staroj jezgri grada. Od 1809. do 1813. godine Samobor je sjedište kantona Napoleonovih Ilirskih pokrajina.

Upravo iz toga doba potječe stari recept po kojem se i danas radi čuveni i jedinstveni samoborski specijalitet, Muštarda. Za drugi samoborski apertiv, Bermet, smatralo se da je isto tako potekao iz doba Napoleona, ali se kasnije iz sačuvanih zapisa koji su u vlasništvu Samoborskog muzeja dokazalo da je proizvodnja Bermeta na ovom području počela puno ranije, tj. sredinom 18. stoljeća kada su prvi proizvođači bili samoborski apotekari koji su Bermet proizvodili prvenstveno kao lijek. Kasnije su proširivali proizvodnju, a danas ima nekoliko obitelji koje ga proizvode.

Uskoro Samobor dobiva zgradu magistrata s vijećnicom (1824. – 1826. godina), tvornicu stakla (1839.), narodnu čitaonicu (1843.), toplice sa sumpornom vodom, današnji Šmidhen (1868.), svoje prve novine, zabavno-poučni list “Ljubica” (1879.), Društvo za poljepšavanje Samobora, preteču turističkog društva (1886.), uskotračnu željezničku prugu koja ga je od 1901. godine povezivala sa Zagrebom, sve dok popularni “Samoborček”, na žalost, nije 1979. godine ukinut.

Mnoštvo je zdanja i spomenika koje valja razgledati u Samoboru. Zapravo, cijeli je grad jedan muzej. Vrijedi se prošetati do Starog grada Samobora, koji se nalazi na brdu Tepec. U ruševnom je stanju, ostale su samo zidine. Izradile su ga pristaše češkog kralja Otokara oko 1270. godine. Od tih najstarijih dijelova ostala je samo još branič-kula. U XVI. i kasnijim stoljećima grad se pregrađuje i dograđuje, što pridonosi da se izgledom približi baroknim dvorcima. Mijenjao je vlasnike: grofove Celjske, Frankopane, Tržačke, Tahija, Erdödiya, Auersperga, Kulmera, Kiepacha i Montecuccolija, od kojega ga je samoborska općina otkupila 1902. godine. No, još krajem XVIII. stoljeća život u njemu zamire, vlasnici ga napuštaju. Unutar zidina grada nalaze se ruševine gotičke kapele sv. Ane. S grada puca prekrasan pogled na Samobor i okolicu.

Značajne sakralne građevine nalaze se u najužoj gradskoj jezgri. Župna crkva sv. Anastazije spominje se već 1334. godine, a današnja je crkva podignuta između 1671. i 1675. godine. Građena je po uzoru na isusovačku crkvu sv. Katarine u Zagrebu, s ranobaroknim i manirističkim stilskim karakteristikama