Joža Prudeus
(Samobor, 21. ožujka 1944. – 25. siječnja 2020.), hrvatski književnik, dječji pisac, pjesnik, po struci učitelj hrvatskog jezika i povijesti, tiskovni i radijski novinar, promidžbeni djelatnik (televizijski spotovi) i filmski scenarist. Autor je imena “Vatreni” za hrvatsku nogometnu reprezentaciju.
Rodio se u Samoboru, u obitelji Ivana i Milke rođene Runtas. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Slavonskom Brodu. Tamo je i diplomirao na Pedagoškoj akademiji, s temom “Tin Ujević i njegova lirika”, a stručni ispit položio temom “Motivi djetinjstva u lirici Dragutina Tadijanovića”.
Kao učitelj je radio u Slavonskom Brodu, Sibinju, Rabu, Bregani, Gradanjcima, Noršić Selu i Samoboru. Radio je kao novinar na Radio Samoboru, bio voditelj Centra za kulturu pri NS, te bio prvi pročelnik za društvene djelatnosti (1991.) u Samoboru. Utemeljio je Večeri hrvatske ljubavne poezije Vrazova Ljubica (1989.). Ovaj festival je postao tradicionalno lipanjsko okupljanje poštovatelja ljubavnih stihova, bilo stvaratelja ili slušatelja. Bio je utemeljitelj i prvi urednik programa za djecu i mladež Hrvatskoga katoličkog radija. Jedan je od utemeljitelja Škole dječjeg stvaralaštva – programa za darovite učenike hrvatskih osnovnih škola, gdje je radio 33 godine. Odlukom Ministarstva prosvjete RH imenovan je glavnim koordinatorom rada Novigradskog proljeća. Tijekom rata sudionik je Škole mira u Mrkoplju.
Novinarstvom se bavio od 1968. godine. Članke je objavio u Vjesniku, Večernjem listu, Novom listu, Telegramu, Brodskom listu, Samoborskom listu, Samoborskim novinama, Imotskoj krajini, Vukovarskom listu, Radio Zagrebu, Radio Rijeci, Radio Puli, Radio Splitu, Radio Brodu, Radio Samoboru, Kerempuhu, Paradoksu, Čvorku, Glasu Samobora, Našem Samoboru, Glasu koncila, Kani, Hrvatskome književnom listu (1966.), Hrvatskom tjedniku (1971.) i Hrvatskom slovu.
Za djecu je, od 1965. godine, pisao i objavljivao radove u Modroj lasti, Smibu, Galebu, Radosti i Pogledu te na radijskim postajama Zagreb, Sljeme, HKR i Sarajevo. Radovima je zastupljen u hrvatskim udžbenicima, čitankama, pjevankama i radnim bilježnicama. Autor je predložaka za četiri hrvatske mise koje su uglazbili mo. Josip Degl’Ivellio, Željko Bradić i Alan Kljajić, libreta za hrvatsku rodoljubno-ljubavnu operu Samo san (uglazbio Alan Klajić) i pasionskog skazanja Dizma i Gesta. Napisao je pjesme od kojih je oko 150 uglazbljeno, a skladali su ih, između ostalih, Željko Bradić, Arsen Dedić, Siniša Leopold, Pero Gotovac, Emilio Kutleša, Nikica Kalođera, Mirjana Žužić, Mario Mihaljević, Tomislav Jozić, fra Petar Kinderić, Marijan Mlakar i Julije Njikoš.
Kao promidžbeni djelatnik, autor je stotina televizijskih spotova, radio poruka, oglasa, povelja, diploma, slogana i promidžbenih imena. Neka od imena su: Vatreni, Boroleta, Borosana, Startas, Trinam, Dorina, Mleko z bregov, Bonko, Vupik, Voćko, Dona, Domaće je domaće, Piće naše mladosti, Voće koje teče.
Televizijska reklama „Kad je piješ osjećaš se bolje“ za Jamničku kiselicu donijela mu je nagradu na međunarodnom festivalu u Cannesu. U vrijeme hrvatskoga proljeća suđen je na montiranom političkom procesu u Požegi, kao član Ogranka Matice Hrvatske u Slavonskom Brodu.
S biskupom Markom Culejem vodio je akciju za svećenička zvanja, utemeljio i pokrenuo list “FRAMIN” Hrvatske franjevačke provincije te napisao knjigu uspomena na 96 pokojnih franjevaca iz HFP sv. Ćirila i Metoda.
Deset je godina, pod pseudonimom Tribus, objavljivao u Maku priče za djecu (oko 100 priča).
Za samoborske je crkve napisao dvije pjesme o sv. Martinu (uglazbio Željko Bradić) i Gospi Okićkoj (uglazbio Juraj Župančić). Također je napisao pjesmu S Papom Kristu po Mariji, koja je praizvedena u M. Bistrici prilikom Papina dolaska, a višetjedno je prikazivana u glazbenim televizijskim spotovima.
Odlaskom u mirovinu darovao je sve što je četvrt stoljeća skupljao u Zbirku za korist i radost mnogima. Zbirka je postavljena u OŠ Samobor, a između ostaloga uključuje oko 380 slika, 230 keramika, 80 batika, 500 DVD-ova, približno 3000 knjiga i drugo. Preminuo je 25. siječnja 2020. godine.
Prigodom prve obljetnice njegove smrti objavljena je knjiga pjesama Josipa Prudeusa pod nazivom Nezanatlija srcoslikar, pjesme, nakladnika Brodskog kulturnog kruga i sunakladnika Đakovačkog kulturnog kruga.
Naime, iako je Prudeus Samoborac, on je i „pričuvni Brođanin“ kako se sam nazvao. Josip, Joža, po slavonski Joza, trajno je ostao povezan sa svojim drugim/prvim, slavonskobrodskim zavičajem.
Nakon djetinjstva i školovanja provedenog u Brodu, od prvih dana osnovne škole pa do završetka Pedagoške akademije, u gradu na Savi, nakon učiteljevanja, ženidbe i dvoje u Brodu rođene djece, kasnije se ponovno vratio u Samobor, ali veze Slavonskim Brodom nisu nikada potpuno ugasnule.
Potaknuo ih je na poseban način Ivan Stipić, koji je zajedno s Prudeusom radio na objavljivanju ove zbirke do same njegove smrti 25. siječnja 2020. Zajedno s autorom dogovorio je koncepciju i odabrao pjesme, ali je pjesnik nije doživio. Konačan oblik zbirka je dobila na prvu godišnjicu pjesnikove smrti.
U zbirku su uvrštene nove pjesme, među ostalima i one koje Prudeus objavljivao na svom facebook profilu.
